Web Sajt opštine Vladičin Han
Gimnazija „Jovan Skerlić"
Gimnazija „Jovan Skerlić“
Adresa:Moše Pijade 21, 17510 Vladičin Han
Telefon:017474825, 017474826
E-mail:gimnazijajsker-vlhan@mts.rs
Web:http://www.gimnazijahan.com




Govor sa proslave pola veka postojanja škole 15.05.2014. godine:


„Ona formira inteligenciju i karakter, više, snažnije i u nekim pravcima dublje, nego univerzitet. Ona je od velikog uticaja na duh i moralnu vrednost budućih intelektualnih naraštaja. Od nje najviše zavisi kakva će se moralna i duhovna atmosfera razviti u državi, kakav će tim dobiti njena civilizacija i na kraju da li će se usporavati ili ometati razvijanje velikih ličnosti, u kojima se do najvećeg stepena izražavaju osobine jednog naroda, a sam narod, deca, a kasnije i veliki ljudi, formira baš nju – GIMNAZIJU.

Pričalo se o danima, mesecima, slavile su se godine, a na današnji dan, nama poznatog 15. maja, slavimo pola veka postojanja hanskog kamena temeljca, slavimo ponos našeg malog grada i okoline, i večni život Jovana Skerlića. Godine 1961. još uvek nije bilo reči o ovom velikom kritičaru, jer tada, naša gimnazija beše odeljenje Gimnazije „Bora Stanković“ iz Vranja. Kroz tri godine, Koštanu zameni oduševljenje Skerlićevo četvrtim činom, ali, ipak, posle svakog kraja stoji novi početak, i tako jedno odeljenje preraste u Gimnaziju „Jovan Skerlić“ Vladičin Han, sa sva četiri razreda i 282 učenika, te čuvene 1964. godine.

Tamo gde je livada, tu je i cveće, a za jednu školu neophodna su sredstva. U prvim godinama rada nabavljen je nameštaj za učenike i nastavno osoblje, formirana biblioteka; polako je monotono zelenilo poprimilo i druge boje i polako je jedna škola pisala svoju priču.

Nekada se mladost i lepota ispoljavaju u kasnijem periodu, a ona sama, naša gimnazija je primer za to. Od stare, jednostavne zgrade, 21. aprila 1979. godine, ona, ne samo da je promenila svoj izgled i postala zgrada dostojna malog grada, nego je i promenila korene, i već 35 godina živi i dela tamo gde i mi provodimo sate, dane, mesece i najlepše godine sa njom.

Tu, na prostoru od 3431.12 m2, živi jedna ogromna porodica koja se obnavlja iz generacije u generaciju. Onda se javljaju ključevi, svaki od tih ključeva otvara vrata boljem načinu rada, lakšem učenju, vrata dobro iskorišćenog vremena, vrata kabineta. Kabineti za fiziku, hemiju, biologiju, jezike, računarstvo i informatiku, gde je samo malo potrebno za veliko čoveka.

Od osnivanja škole radi literarna, dramska i recitatorska sekcija, a danas i sekcije stranih jezika, naučno-istraživačke, sportsko-rekreativne, naučno-tehničke. Svake školske godine ove sekcije rade sa velikim entuzijazmom i postižu velike uspehe.

Ko peva zlo ne misli, a naša škola je puna pesme više od dve decenije, otkako postoji školski hor, kojim rukovodi profesor muzičke kulture. Tu se javljaju različite devojke i muškarci i stapaju se, kao i njihovi drugačiji glasovi, u jednu fantastičnu melodiju.

Prolazile su godine, generacije, profesori, prolazilo je vreme, jedino što ostaje je želja, jedini cilj svakog od nas - želja za uspehom. Uspehom pojedinca ili grupe veličamo mesto koje nam je to omogućilo i ljude koji su verovali i još uvek veruju u našu istrajnost. Željom za uspehom gradimo još jedan stepenik naše piramide. Gimnazija „Jovan Skerlić“ proslavljana je brojnim nagradama, koje su rezultat velikog rada bivših i sadašnjih generacija. Iz ove škole je poteklo niz poznatih i priznatih stručnjaka, magistara i doktora nauka. Brojna priznanja krase priču naše škole.

Đaci, profesori, direktor i ostali radnici škole čine veliko jedinstvo našeg drugog doma. Svi smo mi nečija deca, ali i njihova, neko će kasnije od nas učiti, a mi smo učili od njih. Pored naših roditelja, i oni stvaraju od nas, pre svega, dobre ljude. Odlazili su u penziju, dolazile su mlade nade i svi sa istim ciljem, da prenesu stečeno znanje drugima, da pokažu čari svog rada. Mnogi naši sadašnji profesori bili su učenici naše gimnazije. Školskom imenu kumovao je profesor srpskog jezika i književnosti Đorđe Dimitrijević.

Svi koji su završili gimnaziju, rado se sećaju najlepšeg doba provedenog u njoj, svako bi se odmah vratio u taj period bez ikakve dileme. Gimnazijsko doba je doba prvih ljubavi, prvih poljubaca, iskrenih prijateljstava, ali i prvih patnji, slatkih muka, dirljivih rastanaka. Ono što spaja prethodne gimnazijalce i sadašnje mlade nade jeste škola, ovi prvi žele da se vrate, a drugi da ostanu, baš ovde u varošici na obalama reke Južne Morave, na jednom od brežuljaka gde će ući kroz ona vrata naše gimnazije.

Biti gimanzijalac je put koji liči na zvezdanu stazu, na tom putu svi smo mi neke zvezde, neke sa manjim, neke sa većim sjajem. Težimo ka tome da nešto postignemo, gradeći svoj put od same osnove, od osnove svog obrazovanja i doba zrelosti- ja sam to postigao zato što sam bio gimnazijalac, zato što sam gimnazijalac, zato što ću biti gimnazijalac. A, ona, GIMNAZIJA čeka. Svake godine sa veliko radošću ona čeka nove nade, još jednu porodicu, još veću toplinu. Sve ona pamti, ali ne priča, ćuti, svaki njen deo je i deo nas, na svakom njenom zidu smo mi, naša imena, naše slike, svi događaji, sve naše velike borbe sazrevanja, obrazovanja, ljubavi."

Preuzeto: